pretraga bosanski   english
Početak
Novosti
Servis građana
Vodič kroz grad
Općinsko vijeće
Općinski načelnik
Općinske službe
Gradovi partneri
Počasni građani
Mjesne zajednice
Mladi
Javni oglasi
Sloboda pristupa informacijama
Strategije Općine Gradačac
Pritužbe građana
Linkovi
Napomena
Izbori2012
anja,prijedlozi,inicijative članova OVPitanja,prijedlozi,inicijative
StrategijaStrategija razvoja općine Gradačac 2014-2023
Budžet općine Gradačac za 2014-u godinuBudžet 2014
Bruno Zanin
...Ma poi sterzata, eccolo volontario con la «Emmaus» dell’Abbé Pierre a distribuire viveri in Bosnia durante la guerra degli anni Novanta, corrispondente per Radio Vaticana e autore di alcuni reportage che all’epoca ebbero notevole risonanza, primo tra tutti quello, apparso sul Corriere della sera, su un giovane mercenario morto suicida. «Ero stato due volte a Belgrado e una volta in camper a Mostar, un pezzo di Turchia in Europa, con i suoi minareti. Non mi sembrava vero che in quei luoghi fosse in corso una guerra. Perciò sono andato» dice. «Avevo bisogno in quel momento di farmi militante di qualcosa. Di occuparmi di qualcosa che non fossi io. L’attore, è questo il problema, gira tutto intorno al proprio ego. Stai sempre dentro un film, il mondo reale resta di là mentre frequenti persone che stanno anch’esse dentro un proprio film. Sul set avevo imparato come si organizza. Durante le riprese sono infiniti i tempi morti, per non annoiarmi ficcavo il naso dappertutto. Così a Gradacac, la città della Bosnia vicino a Tuzla, ero diventato “Bruno-leggenda”, quello che con i suoi camion carichi di viveri se la strada qui era bloccata spostava il set, passava di là». E, a proposito di energia vitale e di immediatezza, racconta come se la cavò un giorno che era assediato da un drappello di casalinghe musulmane decise a svuotargli alla selvaggia il camion: «Sdraiato per terra, agii d’istinto, feci uno spogliarello strategico: mi levai pantaloni e mutande e chiesi “volete questo?”»...

http://www.brunozanin.it/portal/index.php?option=com_content&task=blogcategory&id=14&Itemid=27


Bruno Zanin (delegato Emmaus) dal fronte Bosniaco

Preuzeto iz »Emmaus Italia«, anno 8, numero 2 - aprile/giugno 1993 - nuova serie, Padova.

Razgovor vodio:... Graziano Zoni, Firenze


Bruno Zanin

Bruno, kako si dospio u Bosnu?

Prolazio sam kroz život gledajući razne ljudske sudbine krajičkom oka. Senzibilan bez dvojbe i previše zaokupljen svojim vlastitim poslom. U životnoj priči svakoga od nas mislim da ima različitih poglavlja — brige, razmišljanja, uspjesi. Sa 42. godine, za vrijeme jedne od mojih egzistencijalnih kriza, našao sam se u svojoj kući u konfornoj vili na Monte Rosi. Bila je to pauza između dva posla koja sam u to vrijeme radio (svijet kina i televizije). Dogodilo mi se da sam na televiziji vidio slike, prve slike rata na Balkanu, masakre, hiljade izbjeglica u bijegu pred mojim pragom, u prekrasnoj zemlji koju sam dobro upoznao za vrijeme čestih odmora koje sam sam tamo proveo. Rekao sam — »NE«!

Krenuo sam konvojem za Hercegovinu... svašta sam radio.... bio sam i srpski zarobljenik, opljačkali su me... upoznao sam veliku želju, fanatizam Srba da na­prave od svih ovih područja veliku Srbi­ju... Kad su me pustili, uspio sam doći u Sarajevo konvojem ONU. Za vrijeme pu­ta snimio sam film koji je uspio doći do Italije. Neke privatne tv stanice su ga emitovale... sa oznakom moje adrese, jer sam tražio pomoć za ove ljude. Slao sam i informacije.

Uspio sam skupiti nešto novaca s kojim sam otišao u zagrebački »Karitas« i stavio im se na raspolaganje. Međutim, problem u »Karitasu« je bio prevoz. Dragi Bog je htio da upoznam jednog vozača iz Kladnja, praznog... Natovario sam kamion sa 25 tona brašna i krenuo. To je bilo moje prvo putovanje. Sad im više ne znam ni broja...

Nakon toga suočio sam se i s problemom izbjeglica... hiljade beznadnika koji su trebali stići u Njemačku, Italiju, Francusku... ne znajući kako. Našao sam autobus... Dakle, kamionom, autobusom i mojim privatnim autom krenuo sam prema. Zagrebu. U Zagrebu sam nalazio robu koju su razne talijanske organizacije slale. Dolaženje i odlaženje trajalo je par mjeseci... .

Poslije sam se morao preseliti u Gradačac, gdje sam se bolje organizovao sarađujući s lokalnim vlastima koje su mi stavljale na raspolaganje svoje kamione i benzin, što je uvijek najveći problem u ovim ratnim krajevima, pogotovu u mom slučaju kad nikad ne znam kad ću imati novac da to platim... Na svakom putovanju »nadgledao« sam 20 kamiona. Na jednom od tih putovanja upoznao sam Franca Monnicchija iz Emmaus-a... Neko iz splitskog »Karitasa« rekao mu je da postoji neki Talijan, malo lud, koji doduše uspijeva nešto napraviti. Sa Emmausom smo se odmah sporazumjeli... klasična ljubav na prvi pogled učvršćena još i današnjim susretom s Renzom, Franco Berttoliem i Grazianom.

Zar te nekad ne uhvati strah?

Naravno ima rizika u životu koji vodim... ali živio sam rizično od momačkih dana. Neko vrijeme sam živio kao hippyu, susrećući se s osobama svih vrsta, rasa, vjere, kulture... tu sam naučio govoriti jezik svih i biti sa svima. Period od 17-ste godine proveo sam u svijetu kinematografije i pozorišta gdje je odnos s ljudima baza svega.

Zbog toga mi je bilo lako snaći se u ovoj velikoj tragediji, to je kao »kino«... gdje svi recitiraju svoje uloge jer vjeruju da su oni ovi ili oni. Prilagodio sam svoju tehniku glumca, transformirajući se po potrebi u ovu ili onu osobu ovisno o tome pred kim bi se našao, spašavajući se često na taj način. Govorim ti istinu, prošao sam stvarno teške i ružne trenutke, ali hvala Bogu uvijek sam se uspio izvući. Na primjer, prošao sam više nego jednom onom cestom gdje su talijanski dobrovoljci postali žrtve. I ja sam se našao sa mitraljezom uperenim u mene, oči i ruke vojnika na okidaču... ali uvijek sam uspio spasiti kožu i tovar laskajući im.

Dakle, kako vidiš, rizika ima... život je težak, nedostaje odmora... Ima i poticaja koji ti daje snagu da ideš naprijed. Osnovao sam novu »familiju«. Vozači, njihova familija... Postoji i grupa mladića koja mi pomaže. Obzirom da su maloljetni nisu u vojsci. Zbog toga su »najčišći«. Oni su moji najbolji saradnici... a ima i djece koja im pomaže istovariti kamione.

Odnosi s »odraslima« su teški jer svi pokušavaju izvući koristi za sebe pa čak i od humanitarnih organizacija. Postoji mafija, transakcije, crno tržište... sve ono čega u ratu ima! U svakom slučaju mogu reći da sam napravio sve što je bilo u mojoj moći da ono što im je bilo dostavljeno dođe do onih kojima je stvarno potrebno. A za to, Bog mi je svjedok, sam se dovoljno žrtvovao.

Da li možeš dati bar jednu političku procjenu?

To je .teško. .Jako teško. Politika je ovdje stvarno prljava! Kod svih strana. Niko ti ne želi dati informacije ili ih daju . na iskrivljen način. Postoji međutim jedna činjenica koja se ne smije zaboraviti. U ovom ratu danas su gubitnici, napadnuti, s malo sredstava da uspostave pravi mir obzirom da su između dvije vatre. Predložena podjela Bosne u tri dijela oko čega se vode teški pregovori je manje zlo, jer bi prestali pucati iako bi se kasnije pojavili problemi dobrih komšija.

Za muslimane to je rat bez nade. Nemaju naoružanje koje imaju Srbi i Hrvati. Muslimani imaju protiv sebe i Srbe i Hrvate i oni su protiv Srba i Hrvata. To dvoje se dogovorilo više ili manje u tajnosti... Muslimani danas nemaju izbora.

A nenasilje?

Unutar ovih naroda se mora roditi nenasilje. Ono se ne može donijeti izvana. Ovaj narod nema kulturu nenasilja. U ovom trenutku su uništeni, poniženi nasiljem. Oružje je jedini jezik koji razumiju.

Svi diplomatski pregovori, nenasilni, završili su se katastrofalnim porazom. Dvije strane se dogovore, treća ne... i tako uvijek. Bilo je tu i mnogo grešaka internacionalnih političara koji uopšte nisu poznavali bit problema ili se možda nisu dali uplesti u rat u kojem nisu imali nikakvih interesa.

Što se tiče nenasilja, mislim da bi se o tome dalo još nešto reći. Mi u Evropi, sve ove godine smo mogli pozivati na nena­silje, produbiti sadržaje, vrijednosti, idea­le... čak i naći odgovore na pitanja koja su razlog konflikta... Nismo upleteni ni u jedan rat u ovim posljednjim godinama. Bili smo uvijek samo gledaoci iako smo jako dobro razumjeli drame, greške rato­va, atomske bombe, etc.

U ovim balkanskim krajevima pacifi­stička kultura, nenasilja nije upoznata ili ako je, onda jako organičena. Možda to nije na cijeni jer to je jedna »istočnjačka« diskusija ili, ako hoćeš, mistično orijen­talna. Ovo je zemlja u kojoj je vojska snaga i simbol njihove moći. Kako možemo zahtijevati da, dok bježe, baš zbog nasilja, dok pokapaju svoje mrtve, shvate značaj nenasilja i donesu odluku. Oni nisu bili, niti su gledaoci... oni su u tome! Koliko glumaca tu ima! To je nemoguće. Mogu samo zagrliti svoju pušku i braniti se, i živjeti u mržnji zbog mrtvih koje su pokopali. I meni, priznajem nije bilo lako zadržati bijes i nagon da reagujem. Kada ujutro idem negdje i čujem ili sam kažem: »Ubili su Amira...«, »Jedna granata je pala na Ahmedovu kuću, svi su poginuli...« Ideš posjetiti prijatelja, nađeš ga bez noge, otac je izgubio oko, bio je zarobljen dva mjeseca i vratio se sa po­sljedicama užasnih mučenja i divljaštva... priznajem da je prva reakcija bijes koji eksplodira u meni...

Zadnje pitanje: kako to, dok je Jugoslavija bila pod komuni­stičkim režimom, bila je jedinstve­na, ili se sticao taj dojam... Kad je skinut »poklopac«... eksplozija...

Daću ti jedno svoje objašnjenje... glumca, ne eksperta. Dakle, u vrijeme hladnog rata nepri­jatelj je bio zapadni imeperijalistički blok i Amerika. Ovom demonizacijom drugog prikri­vali su se vlastiti problemi i neslaganja, mržnja i strah. Sve se to tamo skoncentrisalo... Pao je berlinski zid, pao je željezni zastor a s druge strane nije više bilo neprijatelja... neprijatelji su se našli u kući. Komšija Srbin, koji je drugačiji od tebe postao je neprijatelj.

A ti, Bruno, šta bi želio reći našim prijateljima?

Volio bih nešto reći onima, a tih je dosta koji su u životu uvijek težili za tim da pomognu drugima, ali se nisu usuđivali jer vjeruju da novac dat raznoraznim organizacijama ne dolazi do onih kojima je bio namijenjen... Sa tim dvojbama ovi prijatelji stoje skrštenih ruku i ne čine ništa... Želio bih ih ohrabriti da imaju povjerenje u druge. Mogao bih navesti Emmaus, ali postoje i mnogi drugi pokreti, grupe, organizacije. Upoznao sam takođe u Bosni i Hrvatskoj takve persone koje nećete vidjeti ni u Costanzo Show niti u Fantasticu, niti na stranicama žurnala (kao što se meni dogodilo). Osobe koje su tiho, na vrhovima prstiju, sa nevjerovatnom skromnošću i sa malo novca napravile fantastične stvari... Te osobe koje sam sreo na Balkanu, ne samo da su me učvrstile u mom izboru već su mi dale hrabrosti, bile su za mene fantastičan primjer jer sam od njih mogao mnogo naučiti.

Onima koji žele nešto učiniti za te osobe, kojima treba pomoć, kažem da ima dosta onih koji zaslužuju naša povje­renja. Potrebno je samo naći pravi trenu­tak, susresti se i raditi za one koji najviše pate.

emmaus italia

Aktuelno
Bruno ZaninIzvještaj o pojedinačnim ugovorima Općine Gradačac
Bruno ZaninObavještenje odsjeka za budžet i finansije
Bruno ZaninOK Gradačac - OK HE na Drini 3:0
Anketa
Copyright ©2014 Općina Gradačac
developed by daenet